Manley Augustus Buchanan rođen je 19. travnja 1949. u Trenchtownu (Kingston). Buchanan je poznatiji kao Big Youth (ponekad nazivan Jah Youth), a najpoznatiji je po svom radu tijekom 1970-ih.

Prije početka glazbene karijere, Buchanan je radio kao mehaničar dizelskih motora u hotelu Sheraton u Kingstonu, gdje je razvijao svoje vještine toastinga dok je radio te je dobio nadimak Big Youth od svojih kolega s posla. Počeo je nastupati na raznim plesovima, prvotno pod utjecajem U-Roya a zatim je postao redovan gost na sound systemu Lorda Tippertona do 1970. godine, postajući stalni MC privlačeći pažnju tadašnjih producenata u Kingstonu. Njegovi prvi singlovi za producente poput Jimmyja Radwaya ("The Best Big Youth"), Lee Perryja ("Moving Version") i Phil Pratta ("Tell It Black") bili su komercijalno neuspješni.

1972. godine počeo je surađivati s producentom Augustusom "Gussie" Clarkeom, tada tinejdžerom čiji su ritmovi više odgovarali vibracijama na ulicama Kingstona. "The Killer" (na verziji ritma "Skylarking" Horacea Andyja) postao njegov prvi veći jamajčanski hit, a ubrzo je uslijedio "Tippertone Rocking". Za etiketu Imbidmts je izdao uspješnu pjesmu "S-90 Skank", u kojoj se u studiju čuje zvuk motocikla koji vozi pun gas. Ta pjesma postala je njegov prvi broj jedan hit na Jamajci, te se također pojavila u televizijskoj reklami za Honda motocikle. Prvi album na kojem je Big Youth pjevao "Chi Chi Run" producirao je Prince Buster 1972. godine. Glazbeno prepoznatljiv, s polu-pjevačkim stilom koji se isticao u usporedbi s njegovim suvremenicima, Big Youth je također bio vizualno prepoznatljiv, sa zubima ukrašenim crvenim, zlatnim i zelenim draguljima.

Godine 1973. objavio je svoj drugi samostalni album naziva "Screaming Target", koji je također smatran klasikom svog žanra, a među ostalima, koje je producirao Gussie Clarke. U to vrijeme, također je postigao neka dostignuća na top-ljestvicama singlova, s čak sedam singlova istovremeno na ljestvicama, te s četiri singla koji su ostali u top 20 cijelu godinu. Tijekom 1974. i 1975. nastavio je snimati za druge producente uključujući Glenna Browna ("Dubble Attack"), The Abyssinians ("I Pray Thee"/"Dreader than Dread"), Yabby Youa ("Yabby Youth" – kasnije poznato kao "Lightning Flash (Weak Heart Drop)"), Bunny Wailera ("Bide"/"Black on Black") i Joea Gibbsa ("Medecine Doctor").

Njegov sljedeći LP "Dread Locks Dread" objavljen je 1976. godine za Klik Records. Iako je naizgled "Dread Locks Dread" bio produciran od strane "Prince" Tonyja Robinsona, zapravo je sadržavao samo šest vokalnih traka, od kojih su dvije - "Marcus Garvey Dread" (izvorno "Mosia Garvey" na Jack Ruby's Fox etiketi) i "Lightning Flash" bile već objavljene kao singlovi za druge producente.

Do tog vremena je počeo objavljivati vlastite samoproducirane snimke na etiketama Negusa Nagast i Augustus Buchanan na Jamajci, ponekad kupujući ritmove od producenata s kojima je surađivao, ali je kasnije koristio vlastite glazbenike, obično bend Soul Syndicate. Mnogi od njegovih singlova, poput "Hot Stock" i "Battle of the Giants" s U-Royem, objavljeni su pod navedenim etiketama. Njegov prvi samoproducirani LP bio je "Reggae Phenomenon" 1974. godine. Njegove vlastite produkcije su se nastavile s "Natty Cultural Dread" 1976. godine, a zatim "Hit the Road Jack" kasnije iste godine. 

Potpisao je ugovor s izdavačkom kućom Virgin Records, na njihovoj etiketi Frontline 1977. godine, pri čemu je njegov prvi album na toj etiketi bio "Isaiah First Prophet of Old"  te se također pojavio u filmu "Rockers". Međutim, Virgin je odbio priliku za izdavanje njegovih sljedećih triju albuma te je Big Youthova popularnost počela opadati krajem sedamdesetih godina. Do 1982. godine zbog raznih okolnosti, reggae glazba je postala manje uspješna nego što je bila pet godina ranije. Rastući val nasilja natjerao je mnoge glazbenike i producente da napuste Jamajku i odu u Veliku Britaniju ili SAD. Reggae glazba nije postigla široki komercijalni uspjeh, a nakon Bob Marleyove smrti velike izdavačke kuće su ili otpustile svoje jamajske izvođače ili su malo ulagale u njihovo promoviranje te se glazba vratila svojim izoliranim korijenima. Slackness (seksualno eksplicitni tekstovi) postao je puno popularniji od Rastafari pokreta, a tinejdžeri su se sve više okretali prema Sjedinjenim Američkim Državama za svojim uzorima. Iako su njegovi albumi i dalje nalazili tržište, pjesme poput "Jah Jah Golden Jubilee", "A Luta Continua" i "Chanting" nisu uspjele zahvatiti široki val publike.

Suvremeni digitalni ritmovi nisu odgovarali Big Youthovom stilu, pa su njegovi odlasci u studio postali manje učestali. Njegov nastup na Reggae Sunsplashu 1982. godine (nakon čega će još četiri puta nastupiti između 1983. i 1996. godine) dobro je prihvaćen, ali mu je uspjeh tijekom 1980-ih bio ograničen. Njegova karijera je ponovno oživjela 1990. godine sa singlom "Chanting", koji je producirao Winston "Niney" Holness, te s pjesmom "Free South Africa" koja je objavljena na protestnom albumu "One Man One Vote".

U 2000-ima, Big Youth je surađivao s dub producentom Twilight Circusom te je snimio dvije zapažene pjesme "Daniel in the Lions Den" i "What We Need Is Love", u stilu koji podsjeća na zvuk Youthovih klasičnih hitova iz 1970-ih. Prije dvije godine Big Youth je objavio s francuskim producentom Brain Damageom fantastičan album "Beyond The Blue".