Pametan je Johnny. Na vrijeme je skužio kako funkcionira taj famozni american way, koji je u međuvremenu prešao u svoju najnoviju inkarnaciju takozvanog mentalnog kapitalizma u kome je glavna i jedina valuta prisutnost u javnosti, nebitno na koji način.

Product placement je ta čarobna fraza, kojom se poslužio u pjesmi "Champagne" svog najnovijeg albuma i koja će se pokušati pomoću marketinških instrumenata avansirati u buduću himnu ovog pića za bogate i one koji žele barem tako izgledati. Taj posao je preuzela izdavačka kuća Green Leaf Records, čiji se model poslovanja zasniva na tome što pjesme svojih štićenika povezuje s odgovarajućim proizvodima i na taj način oboje promovira. Jedna win-win situacija, kako bi se reklo u relevantnom žargonu. Koliko se pri tome žrtvuje na autentičnosti i vjerodostojnosti, čini se da je manje važno.

Ali naš Johnny je taj model sjedenja jednom guzicom na dvije stolice otkrio već davno za sebe. On je profesionalni Rasta: stihoklepac, skladatelj i zabavljač na feštama - od rođendaskih slavlja do poslovnih meetinga. Potrebnu legitimnost za ovu djelatnost pribavio je boravkom na Meki svih Rasta, Jamajci. Tamo je se naime otisnuo koncem devedesetih nakon raspada njegovog benda Copacetic, kojeg je u Miamiju osnovao zajedno s Bob Marleyjevim mlađim bratom Anthony Bookreom. Tamo snima i svoj prvi solo album "Scarecrow". U sunčanu Floridu se mladi Juan Carlos Guardiola sada Johnny Dread vraća kao samostalni muzičar, koji danas u svojoj diskografiji broji ukupno osam izdanih albuma. Mudro je iskoristio i svoje kubansko podrijetlo. Otuda su mu naime roditelji prebjegli u Sjedinjene države nakon Castrove revolucije. A otuda i stihovi u samoterapijskoj pjesmi "Socialist" u kojoj navodi: 'Marcus Garvey was a socialist... Bob Marley was a socialist... but I don't feel like I belong on this list'. Da, da, kapitalističko opredjeljenje njegove obitelji teško mu pada spojiti s vlastitim rasta načelima ('There's a hole in my life').

No čini se da mu u muzičkom pogledu to spajanje dobro ide. U "I Belong to Jah" vrlo spretno kombinira radiofonični pop s reggae i r'n'b-om. Pored modernog roots reggaea, u njegovom novom albumu su također prisutni elementi afro-kubanske muzike kao i drugih karipskih, načelno plesnih stilova. A ima ovdje i dvije na španjolskom otpjevane pjesme ("Que sera" i "Traficantante"), u kojima izlaže tipični latino šmek. Krećući se između puke komercijale i osobnijeg artizma, dočim ovu bolju stranu u muzičkom pogledu predstavljaju brojevi kao spomenute "Champagne" i "Socialist", naslovna "Full Circle" te "One Stone" i "Belligerent", gdje Johnny dokazuje da zna i umije puno bolje. Samo kad to i hoće. Međutim, uz na početku spomenute tržišno orijentirane tekstualne slogane kao "Champagne", te "Mother and Child Reunion", koja bi, kad smo već kod toga, primjerice mogla poslužiti kao idealna reklama za neku zrakoplovnu kompaniju ('It's only a ocean away'), tu su i obligatorni hvalospjevi za Jah kao u spomenutoj "I Belong To Jah", te lakonotna poluakustična baladica "Rasta Is King". U taj niz lakih i bezbolnih pop reggae radijskih punjača prostora između reklama i vijesti se svrstava i zabavna "Wake Dem Up"; reggae za djecu.

U konačnici, "Full Circle" ostavlja podijeljeni dojam na dijelove jakog roots reggae albuma, te nekoliko plitkih pjesmuljaka s tako očitim ciljem promocije i nekakve tobožnje zarade. Međutim, ovo prvo po prirodi isključuje ovo drugo. Htjeti biti istovremeno priznati reggae umjetnik, a da ne pričamo o biti Rasta, te profitno orijentirani muzički djelatnik i poduzetnik je neuskladivo. A brate mili, i ne pristoji uopće.