Jeste li se ikad pitali kakvu bi glazbu radili Icke i Tina Turner, Frank Sinatra i Beattlesi da je 2010. godina, godina njihovih najvećih uspjeha i svjetskih turneja? U vrijeme današnje lude elektronike kad je dubstep polagano ali sigurno počeo preuzimati ono što je hip hop napravio s glazbenom industrijom 90-ih? U doba kad se u disko klub ide obučen kao u osamdesetima, ali dj pušta digitalni funk proizveden u space shuttleu? Odgovor na ova pitanja će te zasigurno doznati ako poslušate Ghetto Funk kompilaciju remixeva glazbenih ikona 20 stoljeća. Kompilaciju koja je poslužila kao šminka dami u godinama. Dami koja izlazi na spoj s nekim cool tinejđerom.

Kada se spoje funk, dubstep, breakbeat i još pokoji žanr po izboru spaljenog producenta dobije se ludnica. Ali ludnica u najpozitivnijem smislu. Upravo tako je bilo i ovdje. U istoj su se "ustanovi" našli Aretha Franklin, Bob Marley, David Bowie, Sinatra, Turneri, James Brown, Madonna, Peter Gabriel, Prince, Peppersi, Stevie Wonder, Beatlesi, The Clash i Tom Jones. Svi oni su po svom izvornom žanru različiti, svaki ima svoju priču i svoj jedinstven zvuk. Ali, u trenutku kada su se sreli, svi su bili nekako slični, kao da ih je netko nadrogirao najfinijim wobbleovima i dodao malo elektro funka u prašku. No, nije to još jedan eksperiment u moru homemade produkcije, od nekog winamp dj-a. Ghetto Funk je kolektiv vrlo zaposlenih i šarenih dj-a i producenata sa svjetskom putovnicom, koji kao da osobno poznaju ove ikone. Velika Britanija je u posljednjih desetak  godina postala nova baza iz koje su lansirani neki novi žanrovi, kao što su grime ili dubstep. Baš taj posljednji u ovim trenucima mijenja glazbu i od neslušljivog brujanja stvara moderne simfonije. Upravo je to mjesto inspiracija ovom zanimljivom projektu. Četrnaest pjesama napunjenih rasplesanim bubnjem, ludim bassom, uz woblanje, skrečeve i samplove natjerat će vas da zaplešete. Pa makar samo klimali glavom iz fotelje.

Kada sam prvi put čuo ovo izdanje bio sam ugodno izneneđen, nisam mogao vjerovati kako mi jedan remix može zvučati bolje od originala. Kako bi još malo bolje objasnio priču o velikanima glazbe i današnjim disko zvukovima, vratit ću se u 70-e. Tijekom tih godina dj-i iz Bronxa su vrtili funk po ulicama, parkovima i stanovima, a kad bi došli do djela na traci koji je bio break, prijelaz i dobro je zvučao – vraćali bi ga na početak. Nekoliko sekundi je trajalo nekoliko minuta tijekom kojih su se na posao bacili plesači koji su preko  breakova izvodili svoje korake, te su nazvani breakdanceri. Ovo je bio vrhunac pjesme, koji je ovdje izražen woblanjem i ponavljanjem vokalnih semplova, to tjera osobu da izmisli neki novi electric boogie ili da se zavrti na glavi. Bilo u sobi u kojoj te nitko ne vidi, bilo na prepunom podiju, bilo na betonskim ulicama ghetta. Prva pjesma koja je stavljena na listu je „Rock steady“ od Arethe Franklin. Fino nabrijano, s puno gruva, dobar izbor za početak albuma. Baš kao i sljedeća pod nazivom „Bob Marley – Get up Stand Up“ koja zvuči vrlo wicked i potakne te da se digneš na noge. Ni Bowie-va „Lets Dance“ ne gubi svoj prepoznatljivi zvuk. Nju je semplirao Puff Daddy na „No way out“ albumu 1997., za pjesmu „Been around the world“ sa Mase-om i pokojnom legendom Notorious B.I.G.-em. „Shit James Says“ je mix s funkom James Browna i stand up komedijom Eddiya Murphyja. Po mojem mišljenju, dvije najjača stvari ovdje su „Frank Sinatra – My Way“ i „Icke & Tina Turner – Nut Bush City Limits“. Dvije pjesme za špicu partya koji nikako da stane, pa čak ni nakon dolaska organa reda spremih na sve. Također moram priznati da prije ovog izdanja nisam čuo za Peter Gabriela, zanimljivog i svestranog glazbenika i humanitarca, tako da je na mene preslušavanje djelovalo kako zabavno, tako i poučno. Još treba spomenuti i Beatlese koji kad bi danas radili ovakvu glazbu bili super zanimljivi, te  Stevie Wonder s rokalicom I „Wish“. Siguran sam da se ni ikone nikako ne bi žalili što su se našle ovdje, jer fuzija starog i novog ovdje djelije tako prirodno.

Poznato je da ona prava glazba, neokaljana nametnutim trendovima, nikad ne umire. Ona će uvijek imati svoju publiku bez obzira iz kojeg je stoljeća. No, današnjim klincima se ipak treba približiti i počet pričat njihovim jezikom kako bi ih se navelo na pravi put. Slušajući ove glazbene vibracije, dobije se dojam putovanja kroz vrijeme putem najpozitivnijih razdoblja glazbe prošlog stoljeća. Ghetto Funk je osim projekta postao i žanr za sebe, te pokazao kako kreativnost nema granicu. Ovo je nešto posebno, ludo i zabavno. A za kraj jedna mala napomena: Budite oprezni , jer se prilikom slušanja ovih skladbi javljaju tjelesne kretnje nepoznatog naziva , a vrlo je česta i ovisnost o basu.