Bilo bi vjerojatno previše očekivati od Pablo Mosesa da pokrene još jednu novu glazbenu revoluciju kao onda osamdesetih kad je u jamajkanski reggae unio novitet elektronike poput synthesizera i vocodera, posebice u 1983. godine izašlom albumu simboličnog naslova "In the Future". Malo od toga, za tadašnje vrijeme revolucionarnog zvuka, zrači i u skladbi "Mercy" s klizećim synthovima i hladnom, novotalasnom gitarskom repeticijom, praćeno divljim plemenskim perkusijama. Ali da se u novom "Itinuation" srazmjerno malo nailazi na notornu starosnu mlakost, koje se inače zatječe na posljednjim izdanjima njegovih kolega, to je pravo iznenađenje ovog albuma. Razlog tome je možda i Harrison Stafford iz Groundation, koji je preuzeo ulogu producenta, a u kultni jamajkanski Mixing Lab studio je pozvao neke od prvoklasnih jamajkanskih glazbenika stare garde. Ova kombinacija je u većini slučajeva dobitna i Mosesov novi album se aranžmanski kreće na najvišem nivou. Tko bi očekivao ubitačni bas Axemana Thompsona i takvo pomahnitalo bubnjanje Desi Jonesa pri kraju od "Living in Babylon"? Ili da se u međuvremenu preminuli Nambo Robinson još mogao zanijeti u takvu puhačku ekstazu kao u "Attitude"? Iako je većim dijelom praćen back vokalima, Pablo Moses i dalje isporučuje svoj tipični vokalni stil, s kojim ti nježno u uho šapuće oluju. Pa ipak i ovaj album nije djelimice bez prekomjerne sofistikacije, koja inspiraciju zamjenjuje rutinskim majstorstvom, kao uostalom i kod većine Staffordovih radova. Skladbe poput "Love You" i "You and Me" se doimaju kao odsvirane napamet ili naučene po instrukcijama iz školske knjige. A nije se očito moglo proći i bez klišeja kao u Nyabinghi baladi "Thanks Jah Jah", što se vjerojatno može pripisati starosnoj mlakosti, spomenutoj na početku. No, "Itinuation" i pored ovih boljki raspolaže s dosta sunčanih dijelova, bez da te oprže.