Ovdje se Rose stilizira kao prorok koji izbavljuje svoj (crni) narod iz ropstva i pri tome se moli za ugnjetavače koji iz svojih tajnih i tamnih jazbina, tipkovnicama svojih kompjutora vladaju svijetom ("Woe Unto Those"). Od engleske kraljice traži već dugo zahtijevanu repatrijaciju ("Reply From the Queen"), te ponovno povlači pitanje gladi i manjka edukacije ("Hungryness", "Free Education"). Između toga ubacuje i nekoliko lovers skladbi čisto da zadovolji one kojima se od zaljubljenosti šljivi za prije navedenim problemima.
Iako je tematska kulisa zapravo vrlo dobro poznata, vokabular koji Rose na ovom albumu koristi je za nekoliko stupnjeva izravniji i žešći od uobičajenog, ali kakav je vladao u ranom reggae diskursu sedamdesetih. No, nije to jedina poveznica s prošlošću. Produkcija King Jammyja također kao da je izrasla ravno iz njegovih kompjuteriziranih produkcija iz osamdesetih, koja iako na vrlo visokom nivou, ipak zvuči dosta neinspirirano i plitko za današnje vrijeme. Čini se da je za ovu priliku jednostavno iz naftalina izvukao neke klasične riddime kao što je Ali Babba u "Hail H.I.M." ili Willow Tree u "Peace and Love in The Ghetto", recikliranom hitu kojeg je King Jammy već davno prije producirao za Rosea.
Sve je na ovom albumu već bilo u jednoj ili drugoj formi. Malkice pomiješano i podgrijano za još jednu uporabu. Od dva velikana kao što su Mykal Rose i King Jammy bi se s pravom moglo očekivati da daju neke nove impulse, umjesto da furaju staru i premašenu priču. Ali možda bi to bilo i previše za očekivati?
