Iako naslovna pjesma "Son of Man" donekle ispunjava ono što vanjština albuma u startu obećava kao i odlična "Poor Old Mama", ostatak od ovih ukupno jedanaest songova donosi dosta razoružanog upbeat reggaea koji pak kao da je adresiran za nekakav starački reggae dom. Nema tu potrebnog žara, nema bijesa ni srdžbe koja bi itekako trebala, dapače morala biti ako se već dotiče teme kao što je ljudski rod općenito imajući u vidu trenutnu situaciju - ma šta trenutnu, svega što je se odigralo u posljednjih nekoliko tisuća godina od kako smo počeli ograđivati parcele i vjerovati kako zaista imamo pravo posjedovati neko parče zemlje!
Primjerice u "War Zone" ovi dečki u svojoj trećoj životnoj dobi kao da s ljubičicama u kosi plešu preko raskomadanih leševa bojnog polja. Veliki nesklad između tematike i glazbe je najveći problem albuma, koji se uporno poput herpesa nastavlja iz pjesme u pjesmu. Sudeći po tekstovima, čovječanstvo je u teškoj gabuli, a po aranžmanima kao da smo svi već u raju i kolektivno se držimo za rukice i pjevamo pjesmice. Tako kad u "Prevention" govore o tome da je sranja puno bolje spriječiti nego liječiti, raskošni i veseli duhači te rasplesani ritmovi pak odaju dojam kao da su jučer dobili na lotu. WTF?!
Pohvalno je što su se Black Roots, taj slavni britanski bend iz osamdesetih, ponovno ujedinili i postali aktivni. Vrlo aktivni jer su u nekoliko posljednjih godina izbacili, računajući ovaj, tri albuma i jedno dub izdanje ("On the Ground in Dub"), ali brate mili nešto je tu vrlo trulo i pogrešno. Možda je to zato što su očekivanja vrlo visoka, a ovi današnji Black Roots ih naprosto ne mogu ispuniti. Ali ovakve promašaje nastavljati činiti iz albuma u album graniči već s budalaštinom i obmanom fanova koji ih nastoje sačuvati u najboljem sjećanju.
