Iz Zagreba smo krenuli put Pule u popodnevnim satima, ali nam je odmah bilo jasno da nećemo stići na sam početak događanja u Areni. No, obzirom da je sve kasnilo zbog tehničkih poteškoća, to na kraju nije predstavljalo problem.

Na našu sreću, ulovili smo nastup Grandmaster Flasha, za kojeg u najmanju ruku mogu reći da je bio hitoidan, već smo se zapitali da li ćemo čuti uopće nešto iz njegovog opusa. Dočekali smo njegovu „The Message“, dok nas Cypress Hill/ Fugees i slične kombinacije nisu zanimale. No svakako je Grandmaster uspio pridobiti publiku i izvrsno je animirati za nastavak večeri. Obzirom da smo mi ipak Hrvati plitkog džepa, tijekom nastupa smo se iskrali iz Arene po jeftiniju cugu jer 30 kuna za razvodnjenu pivu je ipak malo previše. Još k tome, dva točionika na nekoliko tisuća ljudi zaista nije dovoljno. Vraćamo se na ispraćaj Grandmaster Flasha i na početak koncerta zbog kojeg sam potegnula do Pule.

The Original Wailerse sam gledala uživo prije nekoliko godina u zagrebačkom Aquariusu i patim taj koncert kao jedan od boljih održanih u Zagrebu iz reggae domene. No međutim, to me nije spriječilo da ipak budem malo sumnjičava prema ovom koncertu i što li će nam The Original Wailersi predvođeni Al Andersonom priuštiti. Ipak je prošlo osam godina i ipak sam bila osam godina mlađa i možda gledala koncert iz druge perspektive. No međutim, The Original Wailersi nisu nimalo razočarali, no tehnički uvjeti na početku koncerta pomalo jesu. Nakon što je koncert otvoren s „Natty Dread“ i nastavljen sa „Stir It Up“ i „Rastaman Vibration“, prvo je nestalo lighta, a zatim je pukao i zvuk. Srećom, tehnikalije su ubrzo riješene i koncert se nastavio uz mijenjanje Marlijevih hitova i njihovih autroskih pjesama  koje su se izvrsno uklopile u koncertni repertoar i potencijalno osvježile njihovu koncertnu listu. Pjevalo se i uz „Three Little Birds“ i „Jamming“ dok su ih presjecale „Justice“ i „Dangerous“ s njihovog albuma „Miracle“ koji je lani nominiran za Grammya u kategoriji najboljih reggae albuma. Očekivano su završili koncert s „Exodus“ u kojoj je briljirao bubnjar Paapa sa svojom solo dionicom, a bis je zakucan s „Redemption Song“. Mislim da im je ne oslanjanje isključivo na pjesme Boba Marleya osiguralo veliki plus u koncertnoj preporuci, a da su pri tome uspjeli prenijeti poruku starog Boba. Obzirom da ne slušamo svaki dan reggae u ambijentu pulskog amfiteatra nakon koncerta smo odlučili još zaplesati uz selekciju Earl Gatesheada, čiji je nastup nažalost morao biti prekinut zbog ograničenih radnih dozvola Arene.

Outlook je započeo u velikom stilu, a nadam se da se dobre vibracije protežu kroz cijeli festival... Dečki su ostali na cijelom Outlooku, uskoro očekujemo izvještaje i slike!