Prošlo je pet godina otkako smo popričali s članovima glazbenog sastava Waitapu iz Čakovca. Svjedoci smo da vrijeme zaista brzo leti jer je spomenuti intervju bio prije gotovo punih pet godina, a uoči promocije albuma (u petak, 3. studenog u AKC Medika) smo odlučili ponovno porazgovarati s dečkima, točnije Emilom - basistom benda. Ovoga puta smo zaobišli uvodna predstavljanja benda, no onima kojima su dečki iz Čakovca još uvijek nepoznanica, objasnit ćemo ukratko tko su i zašto se zovu Waitapu. Bend je nastao iz zajedničke potrebe za istraživanjem zvuka, a naziv benda je svojevrsna posveta istoimenom romanu Jože Horvata iz 1984. godine u kojemu je glavni junak dječak imena Iteo koji traga slobodom i rušenjem postojećih granica. Simbolika romana odgovara namjerama benda koji su već u prvom izdanju "Bassonic Lodge" pokazali da posjeduju određenu hrabrost za eksperimentiranje i pomicanje granica, a svojim albumom "Hortus" su potvrdili da nisu pogriješili u simboličnom odabiru naziva benda.
No, ovom prilikom smo se odlučili usmjeriti na "Hortus" stoga nas je zanimalo kako je bend zadovoljan rezultatom i kakav je osjećaj privesti kraju dugotrajan proces stvaranja albuma. Bend je zadovoljan što je album konačno izašao jer su pjesme već neko vrijeme izvodili uživo i od publike dobivali signal da nestrpljivo očekuju album. Budući da nam je to prvo izdanje koje smo sami i producirali, osjećaj kad u ruci držiš u fizičkom obliku, pogotovo vinil, je satisfakcija za sate i sate koje smo nakon samog snimanje proveli u miksanju, nebrojenim preslušavanjima, analiziranjima, razgovorima i razmjenom fajlova na relaciji Čakovec – Zagreb, jer je Zvone, s bitnom funkcijom tona majstora, koji je također bio uključen u produkcijske zahvate, dislociran od benda. Velika većina glazbenika nikad nije u potpunosti zadovoljna konačnim razultatom i to ih tjera da u budućnosti pokušaju napraviti nešto bolje, a ni mi nismo iznimka u tome, što ne znači da smo nezadovoljni. Puno smo naučili u tom procesu. U izdanje su uključena tri labela od kojih nismo imali nikakvih konkretnih rokova, pa smo zahvalni na strpljivosti domaćem PDV records, kanadskom Ill In The Head i slovenskim God Bless This Mess, odnosno Vedranu, Berislavu, Tomici i Ivoru, koji su imali vjere i hrabrosti upustiti se s nama u projekt "Hortus".
Usporedbom "Bassonic Lodge" i "Hortusa" se može primjetiti kako je bend sazrijeo te kako je "Hortus" konceptualno osmišljen album. Emil kaže kako je razlika uočljiva prvenstveno u produkciji koju je za "Bassonic Lodge" napravio Jadranko Dubolik (Radikal Dub Kolektiv, Dubble), a prilikom stvaranja "Hortusa" su se dečki iz benda odlučili na samostalnu produkciju kako bi sami sebi dokazali da i taj dio posla znaju i mogu kvalitetno napraviti. Simbolični nazivi su karakteristika ovog benda stoga i naziv albuma "Hortus" ima svoju pozadinu i priču. Hortus se s latinskog prevodi kao vrt, cvjetnjak, a Međimurje iz kojeg dolazimo, se naziva Hortus Croatiae, dašak hrvatskog cvjetnjaka smo ukomponirali u naš rad. Od uvodne "Oglas" u kojoj se koristi sample iz dokumentarca "Mala seoska priredba" (Krsto Papić, 1971.), preko teme tradicionalne "Deca, moja deca", koju je svojom izvedbom proslavila Teta Liza, do neizbježnog Jože Horvata i njegovog antifašističkog ali i antiratnog djela "Mačak pod šljemom". Koncept je i potraga za zvukom, jer smo potekli iz bendova koji su stasali na tvrdom stoner / hard coreu, pa krenuli istraživati u drugom smjeru, u duboke dub vode, prostranstva delayeva, revrba i elektronike, ne zaboravljajući pritom svoje međimurske, ali ni underground korijene, što se sve slušajući "Hortus" može čuti, ali i osjetiti.
Prilikom stvaranja albuma došlo je i do jedne ne tako uobičajene suradnje glazbenice Remi (Elemental). Premda se nekima čini da je možda suradnja osmišljena u svrhu propagande benda, Emil nam je objasnio kako je došlo do suradnje. Remi je 'uletila' u završnoj fazi miksanja. Pjesmu je čula kod Shota u studiju Element, prepoznala da bi mogla dati svoj završni pečat i sve se prilično spontano dogodilo i nipošto nije bilo ikakvih primisli da bi se na bilo koji način ciljalo na 'osvajanje tržišta'. Istina je da smo za tu pjesmu imali na umu vokalno gostovanje, ali nismo definirali s kim. Stil benda je ponešto mračniji, a tekst, nesvakidašnja vokalna izvedba i sam finalni rezultat iznenadili su i nas kao bend, ali i gostujuću vokalnu solisticu. Pjesma u početku nije imala naziv, a sada se zove "Safe Zone". Također je Remi nedavno napisala da joj je to jedna od suradnji na koje je najponosnija jer je probila neke sigurne zone i prihvatila izazov da zagrebe dublje u sebe i svoje mogućnosti.
U prilog cijeloj ideji o širenju granica dolazi i činjenica da bend uglavnom nema tekstove stoga nisu teritorijalno ograničeni na domaću ili stranu scenu. Dapače, uopće ne razmišljaju u tom pravcu jer smatraju da je glazba univerzalna i da će doprijeti do ljudi otvorenog uma koji nisu ograničeni stilskim podjelama te su spremni čuti nešto drugačije. Waitapu je već ovo ljeto imao priliku predstavljanja materijala domaćoj, a i stranoj publici na nekoliko glazbenih festivala. Ove godine smo svirali na nekoliko domaćih festivala, Reunited Festival u Valpovu, Tides of Youth na Cresu i Seasplash u Puli. Sva tri festivala su prilično različita i to je bogatstvo domaćeg scene, da se festivali održavaju i na kontinentu, a ne samo na obali. Svaki je imao svoj šarm. Reunited u Valpovu, mladi festival kojeg radi iskusna ekipa veselih Slavonaca u atriju dvorca, TOY u ambijentu netaknute prirode na Cresu, kojeg radi mlađi tim organizatora koji obećavaju i nezaobilazni Seasplash, petnaesto izdanje, na kojem smo svirali treći put. Jasno nam je da se ne obraćamo širokim masama i to nam nikad nije ni bio cilj, ali smo zadovoljni prijemom na koncertima, ne sviramo baš glazbu za svačije uši, ali ipak nekako uspijevamo pokrenuti ekipu da se otisne na glazbeno putovanje i ples s nama. S godinama staža i kilometrima iza sebe se i interes i krug štovatelja benda brojčano povećao.
Naši prostori su još uvijek oskudni bendovima koji rade slične eksperimente kao Waitapu, no zanimalo nas je kakav je stav prema bendovima u sličnim žanrovima te o kakvoj se vrsti konkurencije radi. Emil je dugogodišnji promotor i organizator stoga pokušava pratiti sve što se događa na domaćoj sceni. Smatra da je s vremenom sve jača i da pokriva širok spektar žanrova te ističe da postoje odlični izvođači kojima treba posvetiti pažnju. Ipak, nije jedini koji s nostalgijom gleda na dane kada je Radikal Dub Kolektiv aktivno svirao. On smatra kako bi se priča na polju bass glazbe potpuno drugačije odvijala da nije bilo RDK te i dalje gaji nadu da će ih jednom ponovno gledati uživo. Ističe kako je Seasplash još jedan faktor koji pomaže u širenju soundsystem kulture te promoviranju domaćih kvalitetnih producenata i izvođača te važnost Seasplash ritam kompilacije koja je okupila aktualne autore i pokazala da domaća scena itekako ima nešto za ponuditi. Da se radi o zdravoj konkurenciji svjedoči i činjenica da je bend otvoren za raznorazne suradnje. Naravno da surađujemo, na prvom albumu nam je remix radio Jah Bilah, Kali Fat Dub su koristili našu glazbu za svoju pjesmu "Sirene Savske"... Ne doživljavamo nikoga kao konkurenciju. Naprotiv, raduje nas kad čujemo kvalitetne radove iz domaće produkcije i sigurno na taj način motiviramo jedni druge za napredak. Otvoreni smo za sve oblike suradnje. Unatrag nekoliko godina pokrenuo sam u Čakovcu 'Heavyweight bass' program, na kojem su gostovali brojni izvođači, logično je da jedni drugima pomažemo.
U vremenu kada većina ljudi neprestano traži priliku i mogućnost bijega iz Hrvatske, lijepo je poznavati priču vezanu za Međimurce koji ne bježe izvan granica već ih nastoje ovdje pomaknuti. Kažu da za budućnost nemaju konkretne planove (osim trenutnih službenih promocija albuma), no možda upravo slobodna i otvorena forma njihovog stvaralaštva rezultira novim i još zanimljivijim zvukom jer kako Emil kaže: naša misija istraživanja novih prostranstava zvuka se nastavlja.
Foto: Ivan Šardi
