Granice su vrlo bitne za ovu čakovečku grupu, ali ne da bi ih se pridržavalo, već pomicalo i probijalo. U popratnom tekstu za album nema zapravo nikakvih podataka o grupi i ovom izdanju kao takvom, već objašnjenje što je to Waitapu za njih i što su oni (ili nastoje biti). Pri tome se navode odlomci iz istoimene knjige Jože Horvata, pisca i anti-fašističkog borca, koji je još 1984. godine napisao ovo djelo neoromantičke coming-of-age literature. Kako god bilo, o samospoznaji i spoznaji Svijeta je tu riječ, spoznaji koja se dobiva samo pomoću velike znatiželje i hrabrosti, spremnosti na odricanja i patnju, te smjelosti prelaska granice u nepoznato. Iako je ista premisa sama esencija duba, Waitapu nisu tipični dub bend. U svojem prvijencu kombiniraju oni dub elemente, te post i psihodelični rock s natruhama industriala i noisea u jednu vrstu tmurnog, na mahove robusnog i neuglađenog distopijskog sounda, koji se lako može zamijeniti s francuskom eksperimentalnom electro dub školom tipa Kaly Live Dub, High Tone ili Brain Damage. Izmještena offbeat ritmika leti ovdje u istoj formaciji kao i distorzirane gitare te prijeteće nadvijeni basevi. Iako se u traci kao što je "Deca" uglavnom pridržavaju klasičnog reggae riddima, Waitapu tome pridodaju snene gitare i ambijentalne zvučne kolaže, toliko dovoljno da izbjegnu bilo kakva ograničenja. U "Twisted Choban" zvuče oni na mahove kao iskrivljeni The Bambi Molesters, a u "Jeux" gitara se beskičmeno uvija kao u orijentalnoj psihodeliji od Baba Zula. Povlače Waitapu i dubstep poteze kao u završnoj "Chapter Zero". A sve to popraćeno masom čudnih fiktivnih zvukova i efekata kao u space rocku kultnih Hawkwind. Pri tome njihov album "Hortus" u sebi krije određenu subverzivnu notu, koja se odaje putem isječenih govornih samplova kao u uvodnoj "Oglas" ili spoken worda Remi iz Elementala u "Safe Zone". Cijeli album po svom konceptu doslovno u facu viče onu staru i poznatu, ali ništa manje aktualnu frazu: granice su tu da bi se prekoračile.

Foto: T. Buza