Još je jedan Bobov rođendan iza nas i dvojica metuzalema reggaea, slavni ritam duo Sly i Robbie, su ovaj put imali (ne)originalnu ideju obraditi neke od njegovih najvećih hitova. Nešto što je već u prošlosti učinjeno, pa sigurno nekih tristo šezdeset i dva puta. Objavljen na prvi dan ove tekuće godine, "Sly and Robbie Revisit Bob Marley" je pokušaj pristupa materijalima Boba, otpjevanim u slobodnoj formi od strane aktera poput Beenie Man, Luciano, Gregory Isaacs, Black Uhuru, Gwen Guthrie i Annette Brissett, te instrumentalista kao što je Dean Fraser, koji je u uvodnoj "Redemption Song" isporučio zaista impresivnu jazzy solažu na saksofonu. Evidentno je da su Sly i Robbie na ovom albumu pokušali ići nekim novim putevima u reinterpretaciji Boba, što je samo po sebi pohvalno, ali i sasvim nepotrebna rabota. Tim više što je rezultat ispao tanko i uglavnom neinspirirano. Njihova verzija od "Soul Shake Down Party" s artificijelnim electro house ritmom granični s bogohuljenjem, a ragga upadi Beenie Mana u "Crazy Baldhead" i "Running Away" su više iritantni nego od pomoći sjajnim vokalima Luciana, koji je sa spomenutim Dean Fraserom i Gregory Isaacs-verzijom od "Slave Driver" jedna od rijetkih dobrih strana albuma. Ono gdje Beenie Man doista briljira je njegova ragga interpretacija od "No Woman No Cry", koja je ovdje prearanžirana u utješnu "No Mama No Cry". Uloge dviju pjevačica, spomenutih Gwen Guthrie ("Is This Love") i Annette Brissett ("Talking Blues"), se više ističu kroz njihove sjajne vokale, nego po ižvakanim aranžmanima Sly i Robbieja. Sve u svemu, stječe se dojam da je ovom ritam dvojcu objavom ovog izdanja više bilo stalo do unovčenja Bobove uspomene i dizanja love od onih, kojima je ime Boba Marleyja početak i kraj reggaea, nego nekih viših ideala. "Sly and Robbie Revisit Bob Marley" je još jedno sasvim nepotrebno izdanje u nizu rekapitulacija i reinterpretacija Bobove glazbe. Pustite čovjeka da počiva u miru. Zaslužio je.