Eto. Senzacija je potpuna, iako varljiva. Lee 'Scratch' Perry ponovno ima novi solo album. Dočim "solo" ovdje više služi promociji nego što je to doista tako. Likovi koji su u njegovoj sjeni radili na ovom albumu nose nazive poput Groovematist i IAmPlobhoi, te članovi Subatomic Sound Systema.

Nakon uspješnog "Back on the Controls" od prije dvije godine, u kojemu je uz pomoć producenta Davida Boylea u najboljoj maniri još jednom uspio oživjeti duh Black Arka, novi Perryjev album je uzeo sasvim novi i drukčiji smjer. U teoriji to sve zvuči vrlo obećavajuće, a u praksi je katastrofalno.

Tu se navode utjecaji acid jazza, dubstepa i moderne elektronske glazbe, ukombinirani s manjom dozom duba i reggaea. I zaista, Perry i njegov tim uspijevaju stvoriti vrlo futurističnu zvučnu kulisu u kojoj se glatko prepliću razni utjecaji. Tribalne perkusije i isprekidane beatove prožimaju oštri subsonični basevi, spacey melosi i vrtoglavi dropovi dok prostrani synthovi tumaraju u pozadini. Samo što to sve zvuči poprilično usiljeno, artificijelno i over the top. Jebiga, ne možeš ti inovaciju natjerati na silu, a još veći problem imaš ako ona zvuči naprosto dosadno. Ono, tipa, vidi nas kako smo moderni i puni inspiracije, a ti ovamo ne možeš zatvoriti usta od zijevanja - nema ništa od toga dječaci. Pri tome je Perry ponovno zapao u svoje regresivno stanje u kojemu nas maltretira sa svojim neprestanim mumljanjem i trabunjanjem kroz čitav album.

Scratch, nemoj bogati više izdavati takozvane solo albume s žutokljuncima koji su si umislili da su nešto što nisu. Dopusti si da odeš polako i dostojanstveno u legendu.