Winston Rodney u poderanim bermudama, moderno i mladoliko obučen (ispostavit će se s razlogom) lagano i skromno je izašao na binu, dok ga je masa euforično pozdravljala, a on ju je dobro pogledao, razmotrio, i uzvratio smireno i u svom stilu, očigledno spreman i naoštren za koncert. Nakon što je opipao puls publike, zapjevao je "Wicked shall no enter" u svojoj "Door Peep", a njegov tako jedinstven i karakterističan glas odzvanjao je na oduševljenje svih... i sve je moglo početi. Toliko toga se nakupilo godinama dok je Spear u penziji bio povučen i odvučen od muzike, kako u njemu, tako i kod publike koja je više nego željna foundation izvođača i originalne reggae muzike. Svi su svjesni da je ovo možda i posljednja prilika da Speara čuju i vide, jer niko ne zna što budućnost donosi, koliko će Winston biti spreman i željan ponovno nastupiti, pa ni koliko će mu energije i zdravlja preostati da nastavi neometano s izvođenjima i putovanjima širom svijeta. Međutim, ono što se moglo vidjeti i čuti te večeri, bilo je sve samo ne nedostatak bilo kakve energije kod njega. Zapravo, bio je to jedan kompletan i nabijen nastup kao i svaki njegov do sada.
Bend je sastavljen za ovu turneju, očigledno više nego pažljivo, jer su od prvog do posljednje minute iznijeli svirku na najvišem nivou. Držali su se provjerenih "discomix" produženih izvedbi uz dub dionice gotovo u svakoj pjesmi, što je značilo da su izvedbe trajale i do deset ili više minuta, a kako bi Spear imao mjesta ne samo za pjevanje, već i sviranje kongi, plesanje u afro stilu i komunikaciju s publikom koja je svaki njegov ples euforično ispratila. Performans pun energije, a istovremeno smiren i odmjeren. I ono što je najbitnije, glasovno potpuno isti, ako ne i malo čak zreliji (kao vino) u odnosu na ono što smo čuli ranije. Tko bi rekao da se Spear tako dobro drži i dalje u svojoj 80 i nekoj godini, hvala Bogu i da kucnemo u drvo.
Toliko zaostavštine za Afriku, reggae i Jamajku u jednom, moglo se čuti i osjetiti pri svakom pan-afričkom stihu i momentu koji je Spear te noći imao. Posebno tokom kultnih hitova poput "Slavery Days" i "African Postman" koje je čuvao za sam kraj koncerta, i naravno kad je odao počast velikom Marcusu Garveyu tijekom istoimene pjesme, čiji je rođendan baš tog dana bio (17. kolovoz). Zastava Ugande se vijorila tik ispred njega na svaki takav trenutak, a Spear nas je hranio i ostalim hitovima poput "Driver", "Jah No Dead" odsviranoj u brzom rockers stilu, "Farover" i drugim. Kad je njemu zafalilo hrane na moment, samo bi rekao: "Pričajte sa mnom" i masa bi eksplodirala!
Kad sam pogledao u vrijeme nisam ni bio svjestan da je koncert već došao do skoro trećeg sata. Veliki dio publike bio je spreman za još, ne osjetivši koliko je vremena prošlo. Dugi i energični discomix načini izvođenja, sam Spear i opća euforija, učinili su svoje da ovo bude jedan od koncerata za pamćenje i za čitav život. Afrički poštar donio nam je još jednom nevjerovatnu energiju koja nadilazi uobičajene koncerte i uobičajne nastupe. Da nam Spear još dugo poživi i da ga slušamo dugo, nadam se opet bar sljedeće godine i da ga vidimo i bliže našim prostorima jer to bi bio čist pogodak za sve. Hvala reggae meštrima na inspiraciji i energiji, vatreno koplje daleko doseže i ne maši srce Babilona.
